|
Godinama gledam različite ljude. Možda kriva rečenica za započeti ovu jadikovku. Zato ajmo ispočetka.
Dakle, godinama gledam različite ljude oko sebe i ne mislim da sam po tome išta posebniji od nekog Luksemburžanina koji isto tako vjerojatno godinama gleda različite ljude u svom nekom luksemburškom okruženju.
No ljudi koje ja promatram, većina ih boluje od hrvatluka. Bolesti kojoj je uzrok, meni, jedna velika nepoznanica.
I staro, koji su živjeli u nekoj nepravednoj Jugoslaviji pa im činjenica da sada žive u jednoj nepravednoj Hrvatskoj svejedno puni srca ponosom i dikom, a i mlado koje se rodilo u jednoj nepravednoj Hrvatskoj pa i za nepravednu Jugoslaviju zna samo po pričama onog starog - većina i jednih i drugih boluje od hrvatluka.
"Imamo Hrvatsku", "Konačno smo samostalni", "Za dom spremni", "Svoj na svome" i ostale krilatice koje su sigurno nemali broj puta redom preko usana prešle svakog pacijenta koji boluje od ove neobjašnjive bolesti, samo su neke od simptoma te, uistinu zanimljive dijagnoze. Čak se i suza pusti prilikom intoniranja 'Lijepe Naše' prije početka neke od milijun povijesnih utakmica, čak i srce zadrhti i sve izgleda nekako uzvišeno, bajno, veličanstveno jer kao da je imati Hrvatsku sve što jedan čovjek može poželjeti da bi bio istinski sretan.
Moram priznati i ja sam bolovao od hrvatluka. Ali to je, nadam se, iza mene.
Imati kamen, livadu, more, planinu, krš, rijeke, proplanke, otoke, livade, poluotoke, ravnicu i ponosno reći "Imamo Hrvatsku" može samo onaj koji uistinu vjeruje da je Hrvatska cijela ta navedena reljefna površina koja nam na karti izgleda kao simpatična potkova nekog konja, koji uistinu ima malo čudno stopalo.
To nije Hrvatska, to je samo hrvatska. A Hrvatska, ona prava Hrvatska to su ljudi. I to je ona Hrvatska koja mi se nikako ne sviđa i koja u meni ne izaziva suzu ponosa nit' srca trptaj, već samo sumorni gorki plač razočarenja.
Možda je malo preoštro suditi, ali ako usitinu zagrebemo malo ispod površine nas hrvata, naići ćemo na sve ono što su nas još na Etici učili da moralno društvo ne smije imati. Taj mentalni sklop 'ukradi ako nitko ne gleda, a prema vani glumi poštenjačinu' je toliko specifičan za velike hrvate da se čak rijetko i nađe iznimka koja bi to pravilo potvrdila.
Veliki hrvati su i veliki neradnici i veliki galamđije, a zbilja jako malo mlijeka daju. Hrvati bi sve htjeli zabadava, a ništa svoje ne bi uložili da to i dobiju. Hrvati samo plaču i kukaju i čekaju da im spasenje padne s neba, a ne bi zasukali rukave i sami se spasili. Hrvati nemaju srama. Hrvat prekršitelj u prometu podmitit će policajca, a policajac hrvat će mito i objeručke prihvatiti. Hrvat političar će uzvikivati parole sa svih govornica busajući se u prsa da će njegovo hrvatstvo spasiti svijet, a kada ga naivni hrvat glasač izabere, jedina stvar koju hrvat političar želi tada spasiti jest vlastiti bankovni račun. Hrvata od malena uče i odgajaju da se zaposli u hrvatskoj državnoj firmi, jer plaća je sigurna, ne radi se puno, a u četiri sata se ide kući. Hrvat ne čita knjige previše, jer npr. o turskoj povijesti može naučiti i direktno od Sulejmana svako veče u 21h. Ako vam je hrvat dužan novce, a nemate ugovor o tom dugu - zaboravite priču, te novce od hrvata nećete nikada dobiti. Hrvat nesretnik će biti najsretniji ako je njegov susjed još nesretniji jer se hrvat nesretnik ne može veseliti nečijoj sreći. On nije tu da ga nečija sreća razveseli, on je tu da susjedu ubije kravu. Hrvat starac će naći smisao ostatka života u boravljenju na prozoru svoje kuhinje i proklinjanju majki svima koji parkiraju, ne daj Bože, ispod njegovog prozora - iako on možda živi tek na sedmom katu. Hrvat zemljoposjednik je spreman za pedalj zemlje, zajedno sa svojim hrvatom zemljoposjednikom s čijom zemljom graniči, osuditi sve svoje buduće potomke na vječnu makljažu oko tog istog pedlja zemlje.
Na koncu napornog tjedna, svi ti hrvati će se skupiti nedjeljom na misi i pokunjeno pratiti službu hrvata svećenika sa teleće nevinim pogledima u očima. Pjevušit' će sa zborom 'Cestu Mira i Ljubavi', pokvasit' čelo svetom vodicom i sa olakšanjem što je ceremonija gotova, na kraju izustiti 'Bogu hvala'
....a ustvari svi oni ili bolje da kažem svi mi, umjesto na misu bi trebali na jedno kolektivno brisanje svijesti do granice lobotomije s nadom da ćemo se probuditi zdravi, očišćeni od tog prokletog hrvatluka da krenemo konačno normalno, pošteno i iz početka.
Baš me zanima što bi Luksemburžanin rekao na to?Oznake: Bolest, hrvati, hrvatluk, Hrvatska
|
